Čudo u zemlji Alisa.

Nismo sretni s mrvicama, jer nismo osrednji.

20.01.2018.

Ima li UNDO?

Pomislila bih da umišljam greške i priželjkujem ih, samo da se ne bih odlučila na taj korak. Pomislila bih i da sam luda, egocentrična, histerična, samodopadna i sebična. Na novi život sam se već odlučila, to je neupitno. Odlazim i jedva čekam otići. Ali.. Želim li otići s njim?! Nekad samu sebe uhvatim u razmišljanju kako je on samo dobar način za otići i imati dobru potporu dok se ne snađem sama, a ako uspijemo u zajedničkom životu, još bolje. Nisam sigurna jel se ohrabrujem ili to priželjkujem. Činjenica je da ne vjerujem. Ni njemu, ni sebi, ni drugima. Ne vjerujem ni jednog trenutka i to nas lagano uništava. Nikada nisam imala povjerenja u muškarce s kojima sam bila i živjela sam u strepnji kada će me prevariti. Možda je to posljedica mojih ranijih vezica sa zauzetim i oženjenim. Možda i to što sam i sama rijetko bila vjerna. A možda mi samo karma vraća za sve do sada počinjene grijehe. I onda bih pokušavala sama saznati i dokučiti tko je ta ljepša i bolja od mene s kojom me vara. Istina, nikada ne bih saznala. Prekinula bih s njim jer od ludila više ne bih znala funkcionirati u vezi, a mjesecima poslije prekida, u oubičajenom razgovoru na ulici kao poznanici, nakon "Ćao, kako si" i par glupih i neugodnih rečenica poslije, rekao bi "Izvini što nikada nisam priznao da sam te varao". Dakle, moja intuicija me nije lagala. Laže li me sada?! Teško mi je, ljudi moji, funkcionirati u bilo kakvoj vezi, a pogotovo u ovoj na daljinu. Ova je najgora do sada, a nikada nije bila bolja. Ova veza traži od mene puno povjerenje, strpljenje i duplo više ljubavi kako bih izdržala. A ja nisam sigurna koliko toga još uvijek imam. S druge strane, on ima sve to. Strpljiv je, dobar i čeka me. Time se osjećam još gore. Ne znam što želim i ne znam koliko ozbiljno mogu. Ne želim zavlačiti ni njega ni sebe. Samo jedno znam... Želim otići. Želim probati... A ako ne uspijem.. Ne postoji Undo.

11.01.2018.

It's time to begin

75 godina, 900 mjeseci, 27 000 dana, 648 000 sati.. . Izgleda mnogo, ali toliko u prosjeku traje naš život u kojem smo još uvijek sposobni mijenjati neke stvari i utjecati na iste. 650 tisuća sati proleti, posebno ukoliko uzmemo u obzir da se od toga školujemo 17 godina (uključujući fakultetsko obrazovanje), na što uglavnom potrošimo oko 75 tisuća sati našeg života. Uzmimo i obzir na djetinjstvo u kojem ne možemo sami odlučivati o nekim stvarima, 70 tisuća sati. Ostali smo na samo 500 tisuća sati života u kojima trebamo odrediti svoj životni put, pronaći relativno dobar posao za dobar život (najmanje toliko), pronaći "ljubav svog života" ili tzv. "srodnu dušu", udati/oženiti se, organizirati tu svadbu, prije toga biti u vezi par godina, ali ne previše, da narod ne bi pričao...Po mogućnosti bismo trebali u prvih 365 dana braka i zatrudniti/dobiti jedno dijete (najmanje), odgojiti ga, naučiti ga hodati, pričati, razmišljati, voljeti, školovati, platiti to isto školovanje, usmjeriti "na pravi put", pomoći mu pri sazrijevanju, osamostaljenju, udati je/ oženiti ga, dobiti unuke, provoditi vrijeme s tim unucima, čuvati ih...Usporedno s tim, raditi i mučiti se kako bismo sve to financirali, prehranili, platili račune, otišli na more (skijanje je već luksuz, ali i to), dolazili umorni s posla, i pri tome potrošili 150 tisuća sati života na spavanje (i to postaje luskuz). Dakle za sve navedeno i još mnogo toga nenavedenoga imamo samo 350 tisuća sati (ne računam san). Trebam li svojih 350 tisuća sati potrošiti na pravila, čekanje kada će biti vrijeme za nešto i kada je dovoljno minuta i sekunda prošlo da bih odgovorno donijela neku odluku ili promjenu, ako neke stvari mogu odmah. Za 82 dana, 2 tisuće sati, 120 tisuća minuta moj let ide za drugi kraj kontinenta. Moj let me vodi u novi život kojeg željno iščekujem. Roditelji su, kao svaki dobronamjerni i promišljeni odgajatelji rekli ono što se od njih i očekivalo: "Prerano je, mi to ne dopuštamo". Odgovorih da ne tražim dopuštenje, samo ih informiram i time ih uspješno iznevjerih i razočarah. Ipak, mislim da će prije njih proći ljutnja, nego mene želja za odlaskom. Jer, kad pogledam na preostalih nekoliko stotina tisuća sati mog života, ne želim više uzaludno potrošiti niti jednu sekundu.

08.01.2018.

Sve mi se mijenja.

Ne postoji pravi i ispravni odabir kada biraš između dvije ljubavi. Navikla sam živjeti jedan život, kojeg volim i koji mi odgovara u svakom smislu. Nikada se nisam vezala ni za što - posao, momak, obitelj. Svi su uvijek bili tu negdje, a ja nikada nigdje. Zujalica bez plana i smislenosti, bez reda i stalnih navika. Uživala sam u danima koje sam provodila voleći samo sebe. Voljela sam ja i druge, ali drugačije. Za svoju obitelj sam bila spremna napraviti sve, ali nikada iznevjeriti sebe. Svoju struku obožavam, ali sam uvijek težila višem i radila milijun poslova, kako bih uspjela. I uspjela sam. Traže me. Sada sam ja ta koja određuje što ću raditi i za koliko novca. Nikada nisam imala samo jednog momka. Nikada nisam imala ni vezu kao vezu. Odgovaralo mi je izlaziti s nekim samo kad mi se izlazi, bez pravila i ostavljati ih slomljene kada mi dosade, a dosade mi često. Toliko se toga promjenilo dok sam trepnula. Valjda život to donese kada ne očekuješ i smije ti se dok ti nisi ni svjestan što se događa i otkuda sve to odjednom. Planiraš jedno, drugo ti pokuca na vrata. Meni novi život nije pokucao. Ušao je, sjedi u dnevnom boravku i pije kavu. Novi život se već "udomaćio" u mojim životnim prostorijama. Došlo je vrijeme da odaberem kuda trebam ići dalje na svom velikom raskrižju. Ovaj put nitko ne može odlučiti za mene, nema "prepisivanja i varanja". Biram sama. Poenta je da postoje dva velika i duga puta. Za oba znam što gubim, a ni za jedan ne znam što dobivam. Biram između dvije ljubavi, a obe staze su neutabane, pune drače i korova, mračne i prazne. Najradije bih stavila neki stolac tu na sred raskrižja, zapalila cigaru, popila pivu i čitala knjigu od milijun stranica - samo da ne mrdam nigdje dok se putevi bar malo ne izbistre. A vremena ipak nemam. Došlo je vrijeme da biram novi život, da biram koga ću iznevjeriti, jer nekoga moram. Samo se nadam da vremenom neću iznevjeriti sebe.

02.01.2018.

Kartu za jedan pravac

Veliki ekran nije mogao promaći mom pogledu. Otkucavalo je na njemu vrijeme tvog dolaska. Te minute su se činile kao vječnost. Osjetila sam znoj na rukama, a koljena su blago klecala. Primjetila sam da, gledajući u to veliko blještavo čudo, grizem usnu i kvarim karmin. Popravih ga na brzinu, kao da će skretanje mog pogleda s ekrana zaustaviti to odbrojavanje. A potom je pisalo: landed/sletio. Riječ koja je promijenila moj život. Samo jedna riječ okrenula je stvari naopako i iz korijena promijenila svih mojih 25 godina života. Sletio je. Došao je. Tu je. Moj je. Istina je. Nakon toliko čekanja, došao je. Sletio/landed. Pred nama su bili dani koji se nikada neće izbrisati iz mog života. Pred nama je bio sav svijet, a mi smo ga uspješno zgrabili i iskoristili svaku sekundu naše stvarnosti. Nije to trajalo dugo, posebno ne kada su stvari savršene. Tada stvarnost traje troduplo kraće nego inače. Uskoro će na tom istom ekranu pisati uzletio/lifted. Jednako ću, kao onda, imati znojne dlanove, skidati karmin s usana i pokušati stabilizirati svoja koljena. Samo što će tada cijeli svijet biti drugačije okrenut. Tada bih mogla sjediti do njega, slušati kako mi neka automatska teta savjetuje vezanje i moliti boga da nisam pogriješila. Nadati se da ne ostavljam svoj život uzalud. Krenut ću u nepoznato i avanturistički iskoristiti svaku priliku koja mi se pruži. Ako se i zajebem, ako tragično izgubim sve što sam godinama gradila zbog samo jedne osobe, onda se uvijek mogu tješiti onom starom izlikom kako se jednom živi. A s druge strane, kada bih ostala na ovom dijelu svijeta uvijek bih se pitala - što bi bilo da sam uzletila.

Čudo u zemlji Alisa.
<< 01/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031



BROJAČ POSJETA
17865

Powered by Blogger.ba